Tvoje je pravo da ti budeš ti
Moje je pravo da ja budem ja
Iako su to dvije suprotnosti
Iako me tvoje ti nekad povređuje
Moje ja ima pravo da se osjeća tako ili kako već želi
I ne treba više da tražim objašnjenja ili izvinjenja
Sve ti opraštam i sve razumijem
Sve sam prihvatila i sve volim

Jer volim sebe.

Jer onog trena kad sam odlučila da te pozovem u svoj život, tada sam razumjela, prihvatila ali i oprostila sve
Sve ono što me je povrijedilo ili me povređuje ili me i dalje povređuje
Ono što ne boli već peče
I sve ono za šta se ni ne izviniš
Sve ono što želim a ne bih smjela da znam
I sve ono što znam i što ću tek saznati
Sve prihvatam, razumijem i poštujem

Jer poštujem sebe.

I ono tvoje najljepše meni je milo
Isto tako mi je ono tvoje najgore drago
Sve mi je sveto
Sve dragocjeno
Jer si ti moj izbor

A meni su moji izbori dragocjeni. 

različitosti...

Previše sam te obožavala i voljela da bih mogla da te prebolim tek tako. Nedostaješ mi. Ti si sada dio mene - jedan važan dio mene. A i dalje sam bijesna. I dalje sam povrijeđena. I dalje me boli. I dalje se osjećam isto kao onog dana kada si me razočarala. Razmišljala sam mnogo, shvatila nešto i prihvatila da se to slučajno desilo. Ali kako dozvoljavaš takvu slučajnost ako me voliš? Meni se takve slučajnosti nisu desile, nikada. 

Mada i dalje ne sumnjam da me voliš. To je i najgore - kako je moguće da ni na tren ne posumnjam u tvoju ljubav a toliko si me povrijedila? Izgleda da samo samo različite, previše različite. 

To je nešto što sam naučila uz tebe - različiti smo, što ne znači da ne možemo da zavolimo nekoga ko nam je čak sušta suprotnost. A to je veliki rizik - nikad se ne zna kada će nečija različitost i drugačije shvatanje realnosti moći da nas povrijedi. To je slučaj ovdje, naš slučaj. 

Valjda sam loše procijenila tvoju različitost ljubavi, pa nisam znala da može ovoliko da boli. 
Mada, kad dublje zađem u svoju bol, ne boli me to što nismo slične već to što sam se trudila da prihvatim da si drugačija dok ti nisi pokušala da prihvatiš mene. To je problem. Jer nisi shvatila da je tvoj zadatak da prihvatiš mene, kao što sam ja tebe. A to nije lak zadatak, nije za slabe i sebične. 

Ali znaj da te i dalje volim, i ne krivim te ni za šta, već samo uviđam moje i tvoje greške. Mada sam svjesna da sam ja svoj zadatak ispunila, isto tako sam svjesna da sam zaboravila da insistiram da ti uradiš isto - ako je već bilo neophodno da se na tome insistira. 

Boljeće još ali proći će. Bar znam za ubuduće. Ne želim iste ili sebi slične, već želim nekoga ko će da bude svjesniji da nije sam i ko će češće uzimati u obzir moja osjećanja. 

tebi, voljena. 
VI II MMXIX 

Ako pišem o tebi, znaj da si bitna. A ti si čak jedna od najbitnijih osoba u mom životu. Možda samo trenutno, možda je samo faza, period ali znaj da si na ovom srcu ostavila trag koji će zauvijek biti tu, bez obzira na emocije. Jer će se emocije neizbježno promijeniti, ali uspomene će ostati. I želim da ostanu jer su nešto najdivnije na cijelom svijetu. Najmagičnije nešto što sam dobila od života.

A ti si jedan predivan poklon. Previše te volim. I previše mi značiš, zato ova daljina i boli ovoliko. I ne znam kako da razmišljam o budućnosti a da ne vidim tebe u njoj. To mi je najteže - jer je upravo to veoma neizvjesno.

A tek sad znam šta je ljubav. Tek sad znam za emocije. I znam da sada mirno spavam jer imam nekoga da volim.

A volim tebe, mjeseče moj. Obasjavaš mi noći. Jedan od mojih uspjeha si upravo ti. Jer sam uspjela da te osvojim i da te zadržim, i da ti budem dovoljno dobra; jer sam znala da si srećna sa mnom; i da sam znala da te nasmijem i obradujem; da ti zagolicam kožu i maštu; da ti zagrijem tijelo i dušu - bar djelić onoga koliko si ti to meni pružila. Zato te i volim.

Volim te jer sam se zbog tebe borila protiv sebe; jer sam zahvaljujući tebi upoznala sebe i zbog tebe sam sebe prihvatila. Ti si moj blagoslov.

I mislim da riječi nikada neće biti dovoljne da ti budu dovoljan dokaz moje ljubavi, koja se ne gasi iako nismo blizu. Ali znaj da ću biti tu i da želim da budem tu, da me imaš - za bitne i banalne stvari. Za sve ću biti tu. Za tebe, voljena moja.

Iskustvo, ljubav i emocije koje sam osjetila sa tobom su nešto iz drugog svijeta.

Volim te i želim da budeš dobro. Molim se da budeš dobro. I nadam se da ćeš biti srećna u ljubavi i posle mene. Jer zaslužuješ da dobiješ svu ljubav ovog svijeta.

Budi srećna, da bih bila i ja. 

VI . X

Nije mi svejedno. Jer sam shvatila, tek sad. Jer smo napravile grešku. Jer smo prošlost, sada.

Ne krijem emocije od sebe, ali ove nisam spoznala do sad, i nije mi svejedno. Zbunjena sam, izgubljena.

Izvini što mi je trebalo ovoliko dugo da shvatim.

Izvini što mi i dalje treba vremena.

Izvini što izgleda kao da mi nije stalo.

Samo mi treba vremena. Samo da prihvatim neke činjenice. Ti si posebna. Posebna osoba u mom životu. Ne želim da sa tobom forsiram nešto ako još uvijek nisam spremna na to...Da te ne bih krivila kasnije. A zaslužuješ svu ljubav koju mogu da pružim. Dobićeš je, obećavam. Od mene ili od nekog boljeg, ali ćeš dobiti zasluženo, jer si divna. Jer si dragocjena.

Samo mi daj vremena, molim te.

I oprosti za ono što nije do tebe, a povređuje te. Ne sumnjaj u sebe, i u to da mi značiš, i da svaki djelić tebe, blago nepoznate, mi je vrijedan.

Samo mi daj vremena da sklopim svoje djeliće, kako bih ti se predala cijela. Da bih cijela ja, voljela cijelu tebe.

 

love has no limits

Voljela bih da si samo

Voljela bih da si još uvijek samo obično ime
samo obično ime nekog neznanca
samo običan prolaznik

Da nijedna pjesma ne nosi tvoje mirise

Da nijedna zvijezda sa prozora moje sobe ne nosi misao o tebi
niti da sunce ima tvoje oči

Voljela bih da si samo tren u vremenu, nečijem... ne mojem.

Voljela bih da si samo kap u moru, nekog udaljenog okeana koji ne zapljuskuje moje obale

Željela bih da si samo bio plod nekog tropskog voća, dok ja uzgajam jabuke i ni ne znam da postojiš

A ovako... Ovako si plod mojih misli i moje mašte

Realan si i nerealno bitan nekome ko je za tebe samo kap u nekom udaljenom okeanu. 

Poslednji put!

I onda sam, onako isfrustrirana, rekla sebi: "Dosta je više! Neka ovo bude poslednji put da čekaš da vidi insta story i da uopšte razmišljaš o tome da li će se javiti. Neće! Neće se javiti, nikad. Iskuliraj više. Dosta je bilo!"

Jer je zaista dosta. Nije jedini niti će ikad biti jedini. Ne treba da bude jedini. 
Pokušala si sa njim, dala si šansu ali je ipak odlučio da ode. To je u redu.
Prihvati to. 

Toliko sam puta sebi rekla da trebam da se ostavim glupih snova i želja, sve su to pusta i uzaludna posla, a pritom uspješno sebe povrijedim čim se vratim u realnost. 

Stvarnost je da je kraj. Nema ničega više. Očigledno je da nikada nije ni bilo ničega... Sem u tvojoj glavi. Osvijesti se djevojko! 

Jesam li uradila što je bilo do mene? DA
Jesam li se dovoljno potrudila? DA

Ne želi! Jednostavno ne želi. Vjerovatno ima svoje razloge za to i to je okej. Istina mora da se prihvati, koliko god bolna i "nepravedna" bila. 

Iako ćeš u sebi željeti da tvoj univerzum uradi nešto i pokrene njegov univerzum, to se neće desiti. Izbij iz glave dječije fantazije i kreni dalje!

Neka ovo bude poslednji put da sebi nanosiš bol zbog nekoga ko toga nije vrijedan. A toga baš niko nije vrijedan! 

Poslednji put se nasmij na pomisao o njemu i poželi drugog. 
Poslednji put uđi na njegov profil tražeći nešto novo - čega nema. Nema ničeg za tebe.
Poslednji put pomisli da je on neko poseban, jer nije, i da je tvoja krivica to što niste uspjeli, jer nije. 
Poslednji put mu posveti nešto. 

U redu? Obećavaš? Poslednji put? 
Obećavam, poslednji. 

Vrijeme je da prihvatim da je i bol dio odrastanja i sazrijevanja. Neka ovo bude i razočaranje, bol, patnja ali i lekcija. Prihvatam da on više nije, ne želi biti i neće biti dio mog života. 

Bježim

Slučajno naiđem na link te pjesme i odbijam da uđem i ne želim da pročitam i ne želim da čitam dalje i opet u krug. 
Ta pjesma je divna. 
Ona ima emociju. 
Od nje mi se plače. 
Kaže jedno, ja čitam drugo i osjećam nešto neodređeno. 
A od toga i bježim. 

Bježim od sve te poezije koja mi vrišti u lice. Govori mi svu istinu ovog života. Podsjeća me na sve što je bilo, što jeste i što je samo u mojoj zamišljenoj glavi. 
Stvaraju moju poeziju, u mojim mislima. Mole me da ja izvrištim sve te glupe riječi tako glupo poslagane i natrpane 
jedna pored druge ili 
jedna 
ispod 
druge.
Sa rečenicama i zarezima i uzvičnicima i znakovima pitanja. 

Kome to i treba!?

O čemu da pišem a da već o tome nisam pisala milion puta? Čega da se sjetim sad kad se ionako svega toga prisjećam redovno
uveče
prije nego sklopim oči 
i 
utonem u san
ili
kad mi se ne uči
ili 
kad čujem neku pjesmu
onu pjesmu?

Rado bih sam pisala o tome šta je bilo, šta je sad i šta bih voljela da bude.
I o tome kako bih nekoga uzela zauvijek za sebe.
I kako bih zauvijek otišla. Ne bih pobjegla već bih raširila svoja krila.
Pomenula bih i sva ona razočaranja. 
Onda bih se prisjetila onih momenata kad nisam uspjela, kad sam omanula. 
Likovala bih zbog svih neočekivanih i očekivanih uspjeha.
I bila bih srećna zbog divnih ljudi koje imam.
I rastužila bih se zbog onih koje sam izgubila ili prokockala, i onih koji su mene odbacili. 
Vjerovatno bih se ubijala mislima o tome šta me sjutra čeka i da li sam spremna. 

A onda bi stvarno počelo da me boli. Bilo bi me strah. Možda bih i zaplakala. 
Zato ne želim poeziju. Od toga bježim. 

Nemoj da me pitaš

Ne pitaj me zašto pišem. Ne gledaj me tako prezrivo dok se ja gubim u riječima koje nasumično prodiru iz pokreta mojih prstiju, koje nekontrolisano žude da budu zabilježene negdje i da ostave neizbrisiv trag. Eto to radim. Eto tako provodim svoja popodneva i svoje noći, one prelijepe kišne noći koje ne želim da protraćim spavajući već uživajući u svježini, promjeni, pokretu. 

Ne pitaj me zašto sam cvijeće stavila u staklenoj vazi. Ne gledaj u tu zemlju kao u izvor prljavštine, crva, bakterija. Ta zemlja je jednako lijepa kao i to cvijeće koje raste iz nje. Jer da nema te zemlje ne bi bilo ni tog cvijeta. Ta neraskidiva veza koja postoji između zemlje i cvijeta je jednako lijepa i vrijedna kao veza između majke i djeteta. Ne traži grešku ili nepravilnost u tome. 

Ne pitaj me zašto sanjam otvorenih očiju. Ljepotu ne stvaram sama već je svemu oko sebe nalazim. Taj zid, koji je tebi samo zid, je meni zaštita od previše vjetra, previše snijega, previše sunca, previše svega. Taj prozor me štiti od previše kiše ali mi dozvoljava da uživam u pogledu, u živosti prizora. 

Oh ti čovječe koji svemu tražiš manu, grešku, besmisao. Koji ne tražiš i ne vidiš sreću. Ti koji živiš neživim životom... Mani me se. Ja sam zamišljeni slobodnjak. 

Nemoj sa mnom

Ne pokušavaj sa mnom
sa mnom ti neće ići
primaći ćeš se ali ću ja koraknuti najmanje tri metra unazad 
vratiću se svojim filmovima i knjigama 
o srećnom kraju i sreći bez previše cimanja
mada je ni tamo više nema, samo u mojoj glavi
Ako mi se primakneš ja ću se odmaći nesvjesno
moja neispijena kafa me čeka
da je sama ispijem, gorku, nikakvu
Otići ću da lažem da sam jaka 
i da mogu sama
i da želim to, tako...
Pobjeći ću da zagrlim ćebe i ona tri jastuka u krevetu
kao da će me oni zagrijati
i hoće, ali ne onako fino
Onda ću da odem u biblioteku i učim
i tri sata ću biti sama
razmišljaću o ljudima koji sjede tu, uče a onda idu nekom u zagrljaj
a ja ću razmišljati o tome koju kutiju cigara sledeću da uzmem
da probam...
Otrčaću do prodavnice za žvake
i uzeću najljuće, da mi sprže jezik
A uveče ću pišem
da vječno trošim papire, mastila, osjećanja
da traćim sve to
zajedno sa vremenom koje trči
dok ja stojim u mjestu
dok ja ne dozvoljavam sebi da mrdnem sa mrtve tačke
I čitaću svoje spise i sjećaću se onih bezbroj likova kojima su posvećeni 
i tome kako su možda mogli da budu bitni 
ali nisam dala priliku ni njima ni sebi
ali to i nije o njima, već o meni
o mom propadanju i mojim bolesnim fikcijama
koje odbijam da odbacim i promijenim nešto
i opet ću pisati, pisati, vječno patetisati o tome
i svemu ostalom
Tako ću da se ponašam i da živim
moje društvo je i naviklo na to 
više ni ne pitaju
A onda ću opet da se zatvorim u sobu i gledam filmove u kojima je ljubav,
u kojima je ljubav tako divna
čarobna
jednostavna
bezbrižna
uzbudljiva
ispunjujuća
vječna. 
A onda ću da skontam da i nije
ali mene film ne dotiče
već svi oni koji su mogli da mi dočaraju tu ljubav
ali im nisam dala šansu
jer me strah 
jer sam uplašena
jer sam prokleta 
kukavica
Mogla bih i od svog života da odustanem ali ne i od ubjeđenja da me ljudi jure da bi me povrijedili
Kao da mi svi prilaze da bi me gazili
Sve mogu sem da taj film izbacim iz svoje glave 
Tu glupost
Prokletstvo onih koji su jednom bili prokleto povrijeđeni! 

Laž

Vjerovaću da je sve okej. 

Želim da mislim da si bio za mene i da smo oboje bili dovoljno jaki da se izborimo ZA NAS. 

Smatraću te velikim uspjehom i predivnom uspomenom. 

Sjećaću se da smo se sa uživanjem borili za nas, da smo sa uživanjem prebrodili sve prepreke koje su nam bile na putu. 

Misliću o tebi kao o nekom ko je umio sa mnom, ko me je razumio. 

Prisjećaću te se kao velike pobjede, prelijepog iskustva i čarobne uspomene. 

Govoriću sebi da si bio za mene, da si grlio svaku moju manu, da si popravljao moje pukotine, da si liječio moje rane.

Ubjeđivaću sebe da smo imali divnu prošlost, divno vrijeme provedeno zajedno – u smijehu, sreći, čaroliji. 

Vjerovaću da si me čuvao, da si umio da mi obrišeš suze i nikad izazoveš ni najmanju bol, patnju u meni. 

Trudiću se da pobjegnem od surove istine. 

Lagaću sebe da si moj uspjeh, zahvaljujući kom sam pobijedila svoj najveći strah; lagaću da je vrijedilo što sam pobijedila sebe kako bih bila srećna sa tobom. 

Izvrnuću stvarnost.

  

A i šta ću drugo? 

Ja sam te birala, ja sam te uzela, ja imala. 

Bio si moj izbor, najveći i najskuplji.

Vjerovaću da si svega i bio vrijedan. 

U kasne sate...

Slučajno ti vidjeh sliku i odlutaše mi misli, negdje predaleko. Kao očajnički trzaji su moji pokušaji da ne mislim, da prebolim, da zaboravim. Ne ide mi najbolje. Sve je u najboljem redu, govorim sebi da sam krenula dalje i da ću uspjeti. Onda te vidim, ili vidim nešto tvoje, osjetim tvoje prisustvo. I sve ode dođavola! Svaki pokušaj, svaki trud, sve ode... I opet sam na početku.

Ne mogu ovako, nije mi lako. Ne slušaju mene oči kad im kažem da ne plaču. Ne čuje srce kad ga preklinjem da me ne steže po pomenu tvog imena. Neće moja koža da se smiri kad mi nedostaješ, drhti. Neće one slike da se pocijepaju, zapale. Neće ni sve te uspomene da iščeznu, nestanu, ispare iz mog uma.

I onda ne znam šta ću od sebe. Da li da čitam sve te pjesme o tebi? Opet? Sve su one napisane tebi, inspirisane tobom. A nikad ih nećeš pročitati. Nikad nećeš znati koliko toga si umio da probudiš u meni – sve najbolje i najgore. Nikad nećeš moći da se izgubiš u toj igri riječi koja savršeno opisuje sve ono što si ti. I sve ono što sam ja sa tobom.

Počnem da pišem opet. I pišem i pišem i ne želim da stanem... A želim da uništim sve što sam od tebe stvorila – uspomene, filmove u glavi, savršenog čovjeka, pjesme, priče. Oh dragi, šta bi mi rekao da pročitaš sve ovo? Da li bi sve ovo imalo smisla u tvojim očima?

A šta bi ti napisao o meni? Da li bi mi uopšte išta posvetio, da li bi dozvolio da dio mene ostane u tebi zauvijek?

A nije mi ništa, dobro sam. Samo me ponekad posjetiš, samo nekad me vratiš na početak. Ovako, u kasne sate daješ dušu mojim pjesmama. Otopiš svaki led u meni i učiš me kako da svu svoju toplinu prenesem na pjesme, priče. Ljubavi, od tebe pravim najčistiju umjetnost. A ti to nisi inače, samo u kasne sate. 

Ne vjeruj njoj!

Na tebi je da sačuvaš onaj dio mene koji si volio, koji je bio samo tvoj...
I kad te ona pogleda onako zavodnički, kad želi sa tobom sve
Ne vjeruj joj. 
Ako ti ikad kaže neku lijepu riječ, 
ili da si joj drag, da te voli
Ne vjeruj u to. 
Ako se zaplače i poželi da je zagrliš, 
ne radi to, 
Nije ona slaba, samo troši tvoje ruke, 
ako ti kaže da joj treba sigurnost
To nije istina.
Ako ti skuva kafu ujutro i kaže da si njen,
ako kaže da te je gledala dok spavaš, 
da izgledaš kao najdivniji anđeo
Ne vjeruj joj! 
Ako kaže da jedva čeka da se joj se vratiš, 
Ne vjeruj. 
I onda kada ti pijana kaže da je samo tvoja,
da samo tebe želi, da si njeno najvrednije
Ne vjeruj joj! 
Ako kaže da ju je strah da će te izgubiti, 
da ne želi da diše bez tebe, 
Ne vjeruj! 
Ako te odbrani i zaštiti pred svima, 
I to je laž! 

Sve je laž! Zar ne znaš to? Sve što ona uradi je laž, neistina. 
Ja sam to već jednom uradila, ja sam bila prva. Samo ja se računam. 
Ne upadaj u njenu zamku, ne voli te ona. Ne kao ja. 
Ne može to niko kao ja, ne vjeruj njoj. Ostavi je, dođi meni. Po ko zna koji put ali zauvijek. 
Ne vjeruj da će te ona ljepše voljeti, ne može to niko. Nemoj da je zavoliš zbog tih laži. To su samo laži. 
Budi pametan ljubavi, budi moj. Ja te volim. Ako pokuša da kaže nešto, ne dozvoli joj.
Ne vjeruj njoj! 

Pola mene je nestalo

Nismo se odavno vidjeli... 

Kako si? Kako život? 
Je li sve okej? Jesi li i dalje onaj stari moj koji se najljepše smije? 
A te oči, jesu li i dalje one nadivnije? Sijaju li isto kao nekada? 
Ne moraš da me gledaš više, više nisam potrebna tvojim očima. 
To je valjda okej. 
A kako ljubav? Jesi li srećan? 
Jesi li usrećio nekog? 
Jesi li bio razočaran? Je li te neko povrijedio? 
Pričaj mi o tome, želim da čujem sve, želim da te znam i dalje...



Slušala bih i ćutala. 
Ne bih ti rekla ništa o sebi, ne bi ti se svidjelo. 
Ja sam se promijenila. Nisam više kao prije. 
Odavno se nismo vidjeli, ja sam druga osoba. 
Pola mene je nestalo. 
Ništa od onog sjaja u očima koji si stalno primjećivao. Nema ni one pozitivne energije koju si sa zadovoljstvom upijao. 
Iščezlo je sve što si volio kod mene. 
Nisam ja to htjela. 
Život je to odnio. 
Zajedno sa svom radošću djeteta koju sam uvijek čuvala u sebi. 
Pola mene je nestalo. 
Da me sada sretneš ne bi me ni primijetio. 
Postala sam duh, kao da lebdim. 

Nisam najbolje, ali ti to neću reći. 
A zašto i da ti kažem, neću da te opterećujem.
Ti si zaštićen, rođen pod srećnom zvijezdom, ne moraš da trpiš moju muku. 
A i ne treba ni meni to. Ne želim da znaš.
I ne moraš da znaš. 
Žalio bi me. I pitao šta mi se desilo?
Pitao bi me gdje je tvoja stara ja? 
I zašto je pola mene nestalo?

A ja ću u sebi poželjeti da znam odgovor. 
I poželjeću da mogu da ti kažem, da mi ti odgovoriš i nađeš neko rešenje. Voljela bih da pričamo o tome. O meni. 
I da mi kažeš da ti značim, da sam divna. 
Iako znam da to više nisam, voljela bih da me ti i dalje tako vidiš.
Voljela bih da se zabrineš i da probaš da me popraviš. 
Da me nasmiješ, bar  na kratko. 



Ali ja te nisam srela, niti to želim. 
Voljela bih da si srećan. Mada to i jesi, čim mi se ne javljaš. 
Odbacio si me i znam da si sigurno ispunjen čovjek. Vjerovatno nisi sam.
To je okej. 
Neću te sresti, a i zašto bih? Ionako ne bih imala ništa lijepo da ti kažem...

Jača

Nemoj da misliš da ne mogu
Ne bih da me smatraš slabom
Ja to nisam.

Umijem da volim
Umijem i da se kontrolišem
I volim te.

Ne poričem svoje emocije
Ali ih ne prodajem za par riječi
Za par besmisenih riječi.

Ne trudi se riječima
Ne pričaj mi ljubav
Pokaži mi, da osjetim.

Ne želim da slušam o tome
Za to imam muziku
Budi tu kad je potrebno.

Ne smatraj me hladnom
Ne smatraj me drskom
Ja sam samo jaka.

Zar da te to plaši
Zar tebe, lave
Zašto ne slomiš i moje srce?

Ne brini ljubavi
Ne dam te nikom
Štitim te, čuvam te, želim te.

Ne plaši se malo drugačije ljubavi
Ne plaši se prejake ljubavi
Ljubav je u djelima, ne u riječima.

Navikavaj se na ovo
Naučiću te bolje
Voljećeš me jače. 

23 - 03 - 12

Opet 

I opet uspijevaš da mi okreneš svijet

I znam ovu priču napamet

Emocije kod tebe ne postoje

Tražiš ono što oduvijek i bješe tvoje

Opet za mene nema sna

Kao da sam tobom opčinjena

Uzimaš me i ostavljaš kad to poželiš

Ne držiš me kraj sebe a ne želiš da me dijeliš

Opet ulaziš pod kožu

Ne pitaš kako je

Ponovo si moj svijet

Sad moje srce razum ne čuje

Ista se ploča vrti, ista muzika se čuje

Tvoj duh ponovo tu je

Izvodimo predstavu staru

Ista sreća

Ista bol 

Ista muka je na repertoaru

Želiš me i odbijaš

Daješ mi i uzimaš

Čuvaš me za sebe i ostavljaš me drugima

A opet sam za sve ja kriva

I cijeli  svijet da me opsuje

Neće me boljeti kao riječi tvoje

Ne misliš puno i kažeš nešto

Što jako povrijedi, a radiš to često

Ti i tvoj otrov, zar opet to

Moj si blagoslov, i najveće zlo

Slaba sam...

Sasvim slučajno čujem tu pjesmu. Ona pokreće jedan film u mojoj glavi. Naš film, nadivnije slike, prelijepi motivi i čarobna sreća koja mi se ocrta pred očima. 

Nestvarno je bilo. Nažalost, sve što mogu da osjetim je duboka, jaka, teška nostalgija. Nama je kraj davno došao. Davno su teške riječi i loša osjećanja počela da uništavaju svu magiju koja je postojala među nama. 

Više se ni ne pitam ni kako niti zašto niti ko je kriv. Više nije bitno. Sve je otišlo stramputicom.

Nismo uspjeli da izvučemo ono što nam je bilo najvrednije - meni ti, tebi ja, ljubav. Sve je nepovratno otišlo, vječno izgubljeno, zarobljeno u sjećanju. Jedno drugom smo prošlost. 

Bič sudbine nas je udario tamo gdje smo najranjiviji, a dva smrtnika nisu bila dovoljno jaka. Bili smo slabi, krhki, nikakvi, prokleti. 

A miris tvoje kože mi se vrati sa svakim proljećnim povjetarcem. Ljetnje sunce sija kao tvoje oči. Cijeli grad ima tvoj dah. Svuda si oko mene. Svuda me pratiš. 

Ne znam da li mi smetaš ili mi prijaš. Možda te i sama prizivam. Možda sam i dalje slaba na ono što smo imali, na ono što se ljubav zove. 

Nisam više sigurna da li si tu ili si samo u mojoj glavi. Ne znam da li dišeš pored mene, ili samo želim da vjerujem da si tu kao nekad. 

Mrzim sebe. Mrzim tebe. Mrzim nas, Mrzim ovu sudbinu. Mrzim svoje misli. Mrzim naše uspomene. Mrzim to što smo takvi. Mrzim što te i dalje sanjam, vidim, želim. Mrzim život posle tebe.

Sve je stalo posle nas. Sve je isto. Prazno je, vrti se u krug. 

Ne želim da se išta promijeni. Želim da patim, želim da krenem dalje. 

Ne bih da izgubim jedino što mi je od nas ostalo - bol. Čuvam je kao dijamant. Prokletstvo. 

Pokušavam da se saberem i okrenem misli ka budućnosti. Ali ne ide. 

Ej, 20 mi je a tako sam sjebana. . .

Budimo srećni!

   
     Kao da sam juče imala 17 - vesela, uvijek nasmijana i najglasnija u smijanju, opuštena, radoznala, ambiciozna, vječno zamišljena, sa velikim snovima, planovima, željama. 

     Pitam se zašto sam dozvolila sebi da izgubim svu tu radost življenja koja me je činila ovim što jesam?

    Zar sam ogorčena, nesrećna, umrtvljena? Zar mi je, sa 20, ponestalo snage da se radujem? Zar nemam razloga da budem srećna? Imam. Bar znam na čemu trebam da radim, šta da popavim. Moram da se probudim iz ovog zimskog sna. 

    Ono što želim da istaknem je činjenica da nisam jedina koja prolazi kroz ovaj "proces". PROCES ISISAVANJA ŽIVOTA. Prostiji naziv za to je - ODRASTANJE. Nažalost, upravo to "odrastanje" znači ovaj gore pomenuti proces. Zašto?
    

    Mili ljudi, zašto to? Hajde da se nasmijemo sebi u ogledalu? Da budemo lijepi, ružni, mršavi, debeli, žuti, zeleni, gladni, žedni, siti, napijeni, zauzeti, slobodni, crveni, plavi... ali srećni! Ispunjeni svojim postojanjem. Dovoljni sebi za sreću.

    Zar da nam godine prave zatvor od života... Još jedna godina znači još jedna rešetka na našoj ćeliji. Zašto? 

     Mi smo sve što imamo sebi. Ja sam sebi jedina. Imam ljude koje volim, mnogo njih. Ali sam SEBI jedina. Moje tijelo je jedino koje imam. Moje ruke, moje srce, moj nos, moje oči, moj stomak - to je jedino što imam. Jedino sebe u potpunosti imam. Moram da naučim da volim sebe, danas, sjutra, sledeće godine i narednih nekoliko decenija. Niko me neće voljeti kao što ja volim sebe. Ono trenutka kad shvatite to, sve se mijenja. 

     Imaću problema, poteškoća u životu, ostaću bez novca, ostaviće me momak, preminuće voljena osoba, dobiću otkaz, biću umorna, razočarana, povrijeđena, slomljena... Super! IDEMO DALJE

     To i jeste život. 

     Davaću sebi priliku da uvijek budem bolja, jača. Biće mi teško ali ću znati da zaslužujem sreću i obezbijediću je sebi. Uvijek ću sebi dati novu priliku - jer znam da je zaslužujem.

     Ko god bude ovo čitao, neka osjeti, razumije. Neka zna da moj život tek počinje. Da svakodnevno svačiji život tek počinje. Ne dozvoljavam tamu, već ću sebi sijati najjače, najblještavija ću biti. Nekima je život odavno počeo i želim da razumije ovo što pišem. Za svakoga je. Za sve generacije. Za sve ljude. Neka osjete, razumiju. Poistovjetite se ljudi. Naučite od ove klinke koja možda ni ne zna šta je čeka, ali zna šta želi od sebe i zna ko je - a život neka navali sa šamarima! Želim da izdržim... Izdržaću.

Pisanje - dar za hrabre

    

Teško je pisanje. Pišem o sebi. Izlivam dio svoje duše na čisti bijeli papir. Možda bih trebala da manje opterećujem ovo savršeno bjelilo koje uništavam teškim riječima, pogrešnim idejama i uvrnutim mislima. Možda sam samo sebična.

    Voljela bih da mogu da crtam, da imam taj talenat. Papir bi ispao ljepši na kraju.

    Ovako "samo" pišem, možda ni za to nemam talenat ali imam dušu. Imam srce. Imam svoje priče. Čudne, budalaste misli i ideje.

    Sve ih cijedim iz svog, zaštitnički nastrojenog srca. Sve je to moje, moja dragocjenost. Moj dar. Moja bol. Moja tuga i sreća. Moja radost i patnja. JA. 

    Kroz običnu igru riječi pričam nešto. Jednu svoju priču.

    To preporučujem samo onima koji su dovoljno hrabri da se uhvate u koštac sa svojim najdubljim emocijama (kakve god one bile). Samo oni koji imaju snage da svoju istinu gledaju tako ogoljenu pred sobom, samo takvima preporučujem pero i hartiju. Ako možete da se tako ogolite pred sobom (i pred drugima) - onda i pišite. Ako to osjetite - zaplačite. Još jednom zaigrajte sa svojim emocijama. Još jednom ih posjetite, zaplačite zbog njih, prelistajte ih. Biće vam lakše. 
Pisanje je najbolji način da čovjek vidi koliko daleko može da ode sa svojim mislima i emocijama; koliko dobro se nosi sa svojim bićem. Sa istinom. 

    

Moja istina. Tvoja istina, čitaoče. Vaša istina, ljudi. Zar ne trebamo biti ponosni na istinu? Zar je ne trebamo prihvatiti, prigrliti, oplakati je i naučiti? Može biti teška, surova, neprijatna ali je samo jedna. Zato je i posebna; zato se i njeguje. 

   Moja istina sam JA. Ovakva kakva sam. Cijelim tijelom, bićem, dušom, energijom. 

    Tvoja istina si TI. Baš takva kakva si; baš takav kakav si. Svaki dio tvog postojanja. Voli se! 

    

    Prihvatiti istinu i voljeti sebe su dva najveća izazova u životu. Ali je i to moguće! 

Pisanjem otkrivate svoju istinu, i sebi i drugima. Pisanje pomaže da što bolje upoznate svoju istinu. 

    Pišite. Plačite. Upoznajte. Otkrijte. Prihvatite. Volite. 

    Ja već jesam... I znate šta? Istinski sam srećna.

Ne izdajem ovu ljubav

          Bilo me je strah da te izgubim. Nisam te nikad čak ni imala ali sam se bojala. Nisam željela da znam da je kraj nečemu što nikad nije ni postojalo. Zar to može tako? Zar postoji takva ljubav? Ljubav? To "ništa" nazivam ljubavlju. U moju odbranu, bio si mi prijatelj, poznanik - postojao si u mom životu. Postojao si mnogo više nego što misliš! Ljubavi, znaš li da imaš to ime? Znaš li da sam se bojala za tebe? Bojala sam se za sebe, da ću morati da ti budem daleko, da ću imati slobodu da zavolim drugog. Je li tebe bilo strah da me izgubiš? Bojala sam se da izdam ljubav koju sam osjećala prema tebi. A ti? Ti nisi ni znao, nisi ni bio svjestan, nisi ni slutio. Nećeš nikad ni znati, svjesna sam da ne zaslužuješ. Možda jednom opet, u ovom životu, sretnem nekog sa tvojim likom... Nekog ko će u meni probuditi iste one emocije kao i ti, pri prvom susretu. Možda nekad, neko. Čak si mi u snovima, sanjala sam sinoć, bio si u zagrljaju druge, srećan. I ja sam bila srećna zbog tebe! Ali sam umirala po samoj pomisli da sam ja sa drugim. Zašto? Ne znam čemu ova nepotrebna agonija. Zahvalna sam što ljepše dišem pri pomisli na tvoju sreću, ne guši me. Ali ne želim da te izgubim, nikad. Hvala što postojiš... Tu negdje, blizu - nikad bliže i nikad dalje. Ljubavi.

Eh, voljeni moj...

Je l' ti znaš šta mene još uvijek boli?
Je l' znaš šta me ubija i dalje?
Da li znaš kuda me prokleto vode moje misli?
I posle svega? Čak i posle toliko vremena?


Nije te ni briga, znam i to.. Ali izvrištaću to ovdje! Opet bih sa tobom. Sve ponovo. Od početka. Od prvog pogleda do poslednje suze. S V E sa tobom.

Osjećam se kao da si me prokleo, začarao.
Osjećam se kao da ne mogu da se izborim sa željom da ti pošaljem prokletu poruku. I da ti kažem da si đubre. I da ti kažem da želim da odemo na kafu. I da ti mi se obrazi zacrvene i oči zasijaju čim te ugledam. I da ti se bacim u zagrljaj i kažem ti da možemo opet.
Iako znam da tebi nije stalo. Iako znam da bi me opet povrijedio. Iako si loš čovjek.
Mogu protiv svega, ali ne i protiv činjenice da sam prokleto bila tvoja. Da sam se prokleto osjećala kao žena sa tobom. Da si zapalio svaku varnicu u meni. Da sam željela da nikad ne odem iz tvog zagrljaja.
A otrgnula sam se sama. Pobjegla sam od tebe jer sam morala. Ti si me primorao da bježim. Jer nisi bio dobar. Nisi ti dobar ni sad, ali sam jedino tebi pripadala. Najgorem sam se dala. Svoje jadno srce.

I svega sam svjesna. I tvog ega i sebičnosti i nesposobnosti da me potpuno usrećiš ali opet... Opet si tu, prokleto mi živiš u mislima. Sačuvan u uspomenama, ponovo te živim u svojoj tvrdoglavoj glavi, kao crno-bijeli film, kao najljepši film.

Glupa sam, slaba sam, povrijeđena sam... A ti nisi ni "ogreban"

I sve to znam. I opet bih se bacila tebi, da me gaziš, da me mučiš riječima, da me povrijediš svaki put kada urođena ženska slabost bude jača od mog razuma.