Sasvim slučajno čujem tu pjesmu. Ona pokreće jedan film u mojoj glavi. Naš film, nadivnije slike, prelijepi motivi i čarobna sreća koja mi se ocrta pred očima.
Nestvarno je bilo. Nažalost, sve što mogu da osjetim je duboka, jaka, teška nostalgija. Nama je kraj davno došao. Davno su teške riječi i loša osjećanja počela da uništavaju svu magiju koja je postojala među nama.
Više se ni ne pitam ni kako niti zašto niti ko je kriv. Više nije bitno. Sve je otišlo stramputicom.
Nismo uspjeli da izvučemo ono što nam je bilo najvrednije - meni ti, tebi ja, ljubav. Sve je nepovratno otišlo, vječno izgubljeno, zarobljeno u sjećanju. Jedno drugom smo prošlost.
Bič sudbine nas je udario tamo gdje smo najranjiviji, a dva smrtnika nisu bila dovoljno jaka. Bili smo slabi, krhki, nikakvi, prokleti.
A miris tvoje kože mi se vrati sa svakim proljećnim povjetarcem. Ljetnje sunce sija kao tvoje oči. Cijeli grad ima tvoj dah. Svuda si oko mene. Svuda me pratiš.
Ne znam da li mi smetaš ili mi prijaš. Možda te i sama prizivam. Možda sam i dalje slaba na ono što smo imali, na ono što se ljubav zove.
Nisam više sigurna da li si tu ili si samo u mojoj glavi. Ne znam da li dišeš pored mene, ili samo želim da vjerujem da si tu kao nekad.
Mrzim sebe. Mrzim tebe. Mrzim nas, Mrzim ovu sudbinu. Mrzim svoje misli. Mrzim naše uspomene. Mrzim to što smo takvi. Mrzim što te i dalje sanjam, vidim, želim. Mrzim život posle tebe.
Sve je stalo posle nas. Sve je isto. Prazno je, vrti se u krug.
Ne želim da se išta promijeni. Želim da patim, želim da krenem dalje.
Ne bih da izgubim jedino što mi je od nas ostalo - bol. Čuvam je kao dijamant. Prokletstvo.
Pokušavam da se saberem i okrenem misli ka budućnosti. Ali ne ide.
Ej, 20 mi je a tako sam sjebana. . .
Нема коментара:
Постави коментар