Bilo me je strah da te
izgubim. Nisam te nikad čak ni imala ali sam se bojala. Nisam željela da znam
da je kraj nečemu što nikad nije ni postojalo. Zar to može tako? Zar postoji
takva ljubav? Ljubav? To "ništa" nazivam ljubavlju. U moju odbranu,
bio si mi prijatelj, poznanik - postojao si u mom životu. Postojao si mnogo
više nego što misliš! Ljubavi, znaš li da imaš to ime? Znaš li da sam se
bojala za tebe? Bojala sam se za sebe, da ću morati da ti budem daleko, da ću
imati slobodu da zavolim drugog. Je li tebe bilo strah da me izgubiš? Bojala
sam se da izdam ljubav koju sam osjećala prema tebi. A ti? Ti nisi ni znao,
nisi ni bio svjestan, nisi ni slutio. Nećeš nikad ni znati, svjesna sam da ne
zaslužuješ. Možda jednom opet, u ovom životu, sretnem nekog sa tvojim likom...
Nekog ko će u meni probuditi iste one emocije kao i ti, pri prvom susretu.
Možda nekad, neko. Čak si mi u snovima, sanjala sam sinoć, bio si u zagrljaju
druge, srećan. I ja sam bila srećna zbog tebe! Ali sam umirala po samoj pomisli
da sam ja sa drugim. Zašto? Ne znam čemu ova nepotrebna agonija. Zahvalna sam
što ljepše dišem pri pomisli na tvoju sreću, ne guši me. Ali ne želim da te
izgubim, nikad. Hvala što postojiš... Tu negdje, blizu - nikad bliže i nikad
dalje. Ljubavi.
Нема коментара:
Постави коментар