Eh, voljeni moj...

Je l' ti znaš šta mene još uvijek boli?
Je l' znaš šta me ubija i dalje?
Da li znaš kuda me prokleto vode moje misli?
I posle svega? Čak i posle toliko vremena?


Nije te ni briga, znam i to.. Ali izvrištaću to ovdje! Opet bih sa tobom. Sve ponovo. Od početka. Od prvog pogleda do poslednje suze. S V E sa tobom.

Osjećam se kao da si me prokleo, začarao.
Osjećam se kao da ne mogu da se izborim sa željom da ti pošaljem prokletu poruku. I da ti kažem da si đubre. I da ti kažem da želim da odemo na kafu. I da ti mi se obrazi zacrvene i oči zasijaju čim te ugledam. I da ti se bacim u zagrljaj i kažem ti da možemo opet.
Iako znam da tebi nije stalo. Iako znam da bi me opet povrijedio. Iako si loš čovjek.
Mogu protiv svega, ali ne i protiv činjenice da sam prokleto bila tvoja. Da sam se prokleto osjećala kao žena sa tobom. Da si zapalio svaku varnicu u meni. Da sam željela da nikad ne odem iz tvog zagrljaja.
A otrgnula sam se sama. Pobjegla sam od tebe jer sam morala. Ti si me primorao da bježim. Jer nisi bio dobar. Nisi ti dobar ni sad, ali sam jedino tebi pripadala. Najgorem sam se dala. Svoje jadno srce.

I svega sam svjesna. I tvog ega i sebičnosti i nesposobnosti da me potpuno usrećiš ali opet... Opet si tu, prokleto mi živiš u mislima. Sačuvan u uspomenama, ponovo te živim u svojoj tvrdoglavoj glavi, kao crno-bijeli film, kao najljepši film.

Glupa sam, slaba sam, povrijeđena sam... A ti nisi ni "ogreban"

I sve to znam. I opet bih se bacila tebi, da me gaziš, da me mučiš riječima, da me povrijediš svaki put kada urođena ženska slabost bude jača od mog razuma.