среда, 27. март 2019.

različitosti...


Previše sam te obožavala i voljela da bih mogla da te prebolim tek tako. Nedostaješ mi. Ti si sada dio mene - jedan važan dio mene. A i dalje sam bijesna. I dalje sam povrijeđena. I dalje me boli. I dalje se osjećam isto kao onog dana kada si me razočarala. Razmišljala sam mnogo, shvatila nešto i prihvatila da se to slučajno desilo. Ali kako dozvoljavaš takvu slučajnost ako me voliš? Meni se takve slučajnosti nisu desile, nikada. 


Mada i dalje ne sumnjam da me voliš. To je i najgore - kako je moguće da ni na tren ne posumnjam u tvoju ljubav a toliko si me povrijedila? Izgleda da samo samo različite, previše različite. 


To je nešto što sam naučila uz tebe - različiti smo, što ne znači da ne možemo da zavolimo nekoga ko nam je čak sušta suprotnost. A to je veliki rizik - nikad se ne zna kada će nečija različitost i drugačije shvatanje realnosti moći da nas povrijedi. To je slučaj ovdje, naš slučaj. 


Valjda sam loše procijenila tvoju različitost ljubavi, pa nisam znala da može ovoliko da boli. 

Mada, kad dublje zađem u svoju bol, ne boli me to što nismo slične već to što sam se trudila da prihvatim da si drugačija dok ti nisi pokušala da prihvatiš mene. To je problem. Jer nisi shvatila da je tvoj zadatak da prihvatiš mene, kao što sam ja tebe. A to nije lak zadatak, nije za slabe i sebične. 

Ali znaj da te i dalje volim, i ne krivim te ni za šta, već samo uviđam moje i tvoje greške. Mada sam svjesna da sam ja svoj zadatak ispunila, isto tako sam svjesna da sam zaboravila da insistiram da ti uradiš isto - ako je već bilo neophodno da se na tome insistira


Boljeće još ali proći će. Bar znam za ubuduće. Ne želim iste ili sebi slične, već želim nekoga ko će da bude svjesniji da nije sam i ko će češće uzimati u obzir moja osjećanja. 





петак, 08. фебруар 2019.

tebi, voljena. 
VI II MMXIX 

Ako pišem o tebi, znaj da si bitna. A ti si čak jedna od najbitnijih osoba u mom životu. Možda samo trenutno, možda je samo faza, period ali znaj da si na ovom srcu ostavila trag koji će zauvijek biti tu, bez obzira na emocije. Jer će se emocije neizbježno promijeniti, ali uspomene će ostati. I želim da ostanu jer su nešto najdivnije na cijelom svijetu. Najmagičnije nešto što sam dobila od života.

A ti si jedan predivan poklon. Previše te volim. I previše mi značiš, zato ova daljina i boli ovoliko. I ne znam kako da razmišljam o budućnosti a da ne vidim tebe u njoj. To mi je najteže - jer je upravo to veoma neizvjesno.

A tek sad znam šta je ljubav. Tek sad znam za emocije. I znam da sada mirno spavam jer imam nekoga da volim.

A volim tebe, mjeseče moj. Obasjavaš mi noći. Jedan od mojih uspjeha si upravo ti. Jer sam uspjela da te osvojim i da te zadržim, i da ti budem dovoljno dobra; jer sam znala da si srećna sa mnom; i da sam znala da te nasmijem i obradujem; da ti zagolicam kožu i maštu; da ti zagrijem tijelo i dušu - bar djelić onoga koliko si ti to meni pružila. Zato te i volim.

Volim te jer sam se zbog tebe borila protiv sebe; jer sam zahvaljujući tebi upoznala sebe i zbog tebe sam sebe prihvatila. Ti si moj blagoslov.

I mislim da riječi nikada neće biti dovoljne da ti budu dovoljan dokaz moje ljubavi, koja se ne gasi iako nismo blizu. Ali znaj da ću biti tu i da želim da budem tu, da me imaš - za bitne i banalne stvari. Za sve ću biti tu. Za tebe, voljena moja.

Iskustvo, ljubav i emocije koje sam osjetila sa tobom su nešto iz drugog svijeta.

Volim te i želim da budeš dobro. Molim se da budeš dobro. I nadam se da ćeš biti srećna u ljubavi i posle mene. Jer zaslužuješ da dobiješ svu ljubav ovog svijeta.

Budi srećna, da bih bila i ja. 

среда, 17. октобар 2018.

VI . X


Nije mi svejedno. Jer sam shvatila, tek sad. Jer smo napravile grešku. Jer smo prošlost, sada.

Ne krijem emocije od sebe, ali ove nisam spoznala do sad, i nije mi svejedno. Zbunjena sam, izgubljena.



Izvini što mi je trebalo ovoliko dugo da shvatim.

Izvini što mi i dalje treba vremena.

Izvini što izgleda kao da mi nije stalo.



Samo mi treba vremena. Samo da prihvatim neke činjenice. Ti si posebna. Posebna osoba u mom životu. Ne želim da sa tobom forsiram nešto ako još uvijek nisam spremna na to...Da te ne bih krivila kasnije. A zaslužuješ svu ljubav koju mogu da pružim. Dobićeš je, obećavam. Od mene ili od nekog boljeg, ali ćeš dobiti zasluženo, jer si divna. Jer si dragocjena.



Samo mi daj vremena, molim te.



I oprosti za ono što nije do tebe, a povređuje te. Ne sumnjaj u sebe, i u to da mi značiš, i da svaki djelić tebe, blago nepoznate, mi je vrijedan.



Samo mi daj vremena da sklopim svoje djeliće, kako bih ti se predala cijela. Da bih cijela ja, voljela cijelu tebe.

 
love has no limits

субота, 24. март 2018.

Voljela bih da si samo


Voljela bih da si još uvijek samo obično ime
samo obično ime nekog neznanca
samo običan prolaznik

Da nijedna pjesma ne nosi tvoje mirise

Da nijedna zvijezda sa prozora moje sobe ne nosi misao o tebi
niti da sunce ima tvoje oči

Voljela bih da si samo tren u vremenu, nečijem... ne mojem.

Voljela bih da si samo kap u moru, nekog udaljenog okeana koji ne zapljuskuje moje obale

Željela bih da si samo bio plod nekog tropskog voća, dok ja uzgajam jabuke i ni ne znam da postojiš

A ovako... Ovako si plod mojih misli i moje mašte

Realan si i nerealno bitan nekome ko je za tebe samo kap u nekom udaljenom okeanu. 


субота, 27. јануар 2018.

Poslednji put!


I onda sam, onako isfrustrirana, rekla sebi: "Dosta je više! Neka ovo bude poslednji put da čekaš da vidi insta story i da uopšte razmišljaš o tome da li će se javiti. Neće! Neće se javiti, nikad. Iskuliraj više. Dosta je bilo!"

Jer je zaista dosta. Nije jedini niti će ikad biti jedini. Ne treba da bude jedini. 
Pokušala si sa njim, dala si šansu ali je ipak odlučio da ode. To je u redu.
Prihvati to. 

Toliko sam puta sebi rekla da trebam da se ostavim glupih snova i želja, sve su to pusta i uzaludna posla, a pritom uspješno sebe povrijedim čim se vratim u realnost. 

Stvarnost je da je kraj. Nema ničega više. Očigledno je da nikada nije ni bilo ničega... Sem u tvojoj glavi. Osvijesti se djevojko! 

Jesam li uradila što je bilo do mene? DA
Jesam li se dovoljno potrudila? DA

Ne želi! Jednostavno ne želi. Vjerovatno ima svoje razloge za to i to je okej. Istina mora da se prihvati, koliko god bolna i "nepravedna" bila. 

Iako ćeš u sebi željeti da tvoj univerzum uradi nešto i pokrene njegov univerzum, to se neće desiti. Izbij iz glave dječije fantazije i kreni dalje!

Neka ovo bude poslednji put da sebi nanosiš bol zbog nekoga ko toga nije vrijedan. A toga baš niko nije vrijedan! 

Poslednji put se nasmij na pomisao o njemu i poželi drugog
Poslednji put uđi na njegov profil tražeći nešto novo - čega nema. Nema ničeg za tebe.
Poslednji put pomisli da je on neko poseban, jer nije, i da je tvoja krivica to što niste uspjeli, jer nije. 
Poslednji put mu posveti nešto. 

U redu? Obećavaš? Poslednji put? 
Obećavam, poslednji. 

Vrijeme je da prihvatim da je i bol dio odrastanja i sazrijevanja. Neka ovo bude i razočaranje, bol, patnja ali i lekcija. Prihvatam da on više nije, ne želi biti i neće biti dio mog života. 

субота, 26. август 2017.

Bježim


Slučajno naiđem na link te pjesme i odbijam da uđem i ne želim da pročitam i ne želim da čitam dalje i opet u krug. 
Ta pjesma je divna. 
Ona ima emociju. 
Od nje mi se plače. 
Kaže jedno, ja čitam drugo i osjećam nešto neodređeno. 
A od toga i bježim. 

Bježim od sve te poezije koja mi vrišti u lice. Govori mi svu istinu ovog života. Podsjeća me na sve što je bilo, što jeste i što je samo u mojoj zamišljenoj glavi. 
Stvaraju moju poeziju, u mojim mislima. Mole me da ja izvrištim sve te glupe riječi tako glupo poslagane i natrpane 
jedna pored druge ili 
jedna 
ispod 
druge.
Sa rečenicama i zarezima i uzvičnicima i znakovima pitanja. 

Kome to i treba!?

O čemu da pišem a da već o tome nisam pisala milion puta? Čega da se sjetim sad kad se ionako svega toga prisjećam redovno
uveče
prije nego sklopim oči 

utonem u san
ili
kad mi se ne uči
ili 
kad čujem neku pjesmu
onu pjesmu?

Rado bih sam pisala o tome šta je bilo, šta je sad i šta bih voljela da bude.
I o tome kako bih nekoga uzela zauvijek za sebe.
I kako bih zauvijek otišla. Ne bih pobjegla već bih raširila svoja krila.
Pomenula bih i sva ona razočaranja. 
Onda bih se prisjetila onih momenata kad nisam uspjela, kad sam omanula. 
Likovala bih zbog svih neočekivanih i očekivanih uspjeha.
I bila bih srećna zbog divnih ljudi koje imam.
I rastužila bih se zbog onih koje sam izgubila ili prokockala, i onih koji su mene odbacili. 
Vjerovatno bih se ubijala mislima o tome šta me sjutra čeka i da li sam spremna. 

A onda bi stvarno počelo da me boli. Bilo bi me strah. Možda bih i zaplakala. 
Zato ne želim poeziju. Od toga bježim. 

субота, 12. август 2017.

Nemoj da me pitaš


Ne pitaj me zašto pišem. Ne gledaj me tako prezrivo dok se ja gubim u riječima koje nasumično prodiru iz pokreta mojih prstiju, koje nekontrolisano žude da budu zabilježene negdje i da ostave neizbrisiv trag. Eto to radim. Eto tako provodim svoja popodneva i svoje noći, one prelijepe kišne noći koje ne želim da protraćim spavajući već uživajući u svježini, promjeni, pokretu. 

Ne pitaj me zašto sam cvijeće stavila u staklenoj vazi. Ne gledaj u tu zemlju kao u izvor prljavštine, crva, bakterija. Ta zemlja je jednako lijepa kao i to cvijeće koje raste iz nje. Jer da nema te zemlje ne bi bilo ni tog cvijeta. Ta neraskidiva veza koja postoji između zemlje i cvijeta je jednako lijepa i vrijedna kao veza između majke i djeteta. Ne traži grešku ili nepravilnost u tome. 

Ne pitaj me zašto sanjam otvorenih očiju. Ljepotu ne stvaram sama već je svemu oko sebe nalazim. Taj zid, koji je tebi samo zid, je meni zaštita od previše vjetra, previše snijega, previše sunca, previše svega. Taj prozor me štiti od previše kiše ali mi dozvoljava da uživam u pogledu, u živosti prizora. 

Oh ti čovječe koji svemu tražiš manu, grešku, besmisao. Koji ne tražiš i ne vidiš sreću. Ti koji živiš neživim životom... Mani me se. Ja sam zamišljeni slobodnjak.