Previše sam te obožavala i voljela da bih mogla da te prebolim tek tako. Nedostaješ mi. Ti si sada dio mene - jedan važan dio mene. A i dalje sam bijesna. I dalje sam povrijeđena. I dalje me boli. I dalje se osjećam isto kao onog dana kada si me razočarala. Razmišljala sam mnogo, shvatila nešto i prihvatila da se to slučajno desilo. Ali kako dozvoljavaš takvu slučajnost ako me voliš? Meni se takve slučajnosti nisu desile, nikada.
Mada i dalje ne sumnjam da me voliš. To je i najgore - kako je moguće da ni na tren ne posumnjam u tvoju ljubav a toliko si me povrijedila? Izgleda da samo samo različite, previše različite.
To je nešto što sam naučila uz tebe - različiti smo, što ne znači da ne možemo da zavolimo nekoga ko nam je čak sušta suprotnost. A to je veliki rizik - nikad se ne zna kada će nečija različitost i drugačije shvatanje realnosti moći da nas povrijedi. To je slučaj ovdje, naš slučaj.
Valjda sam loše procijenila tvoju različitost ljubavi, pa nisam znala da može ovoliko da boli.
Mada, kad dublje zađem u svoju bol, ne boli me to što nismo slične već to što sam se trudila da prihvatim da si drugačija dok ti nisi pokušala da prihvatiš mene. To je problem. Jer nisi shvatila da je tvoj zadatak da prihvatiš mene, kao što sam ja tebe. A to nije lak zadatak, nije za slabe i sebične.
Ali znaj da te i dalje volim, i ne krivim te ni za šta, već samo uviđam moje i tvoje greške. Mada sam svjesna da sam ja svoj zadatak ispunila, isto tako sam svjesna da sam zaboravila da insistiram da ti uradiš isto - ako je već bilo neophodno da se na tome insistira.
Boljeće još ali proći će. Bar znam za ubuduće. Ne želim iste ili sebi slične, već želim nekoga ko će da bude svjesniji da nije sam i ko će češće uzimati u obzir moja osjećanja.
 |
