Pitam se da li ti je nekad žao?
Srećno sa njom.
Da li si svjestan šta si izgubio?
Znaš li koga si prokockao?
Zar je bilo toliko mučno uraditi stvar il’ dvije, da
nekom pokažeš da ti je zaista stalo? Jesi li morao da samo govoriš? Zar si
morao da me uporno ubjeđuješ u nešto čega nema? Ne, nisam ja vjerovala
riječima. Nisam vjerovala ni djelima, jer nije ih ni bilo. Prazne riječi,
prazne emocije, prazno srce - savršeno si opisan. Svaku ti manu znam, svaku sam
prigrlila, svaku sam htjela da prihvatim, da svaku pozlatim i prilagodim
svojima. Problem je u tome što ti ne tolerišeš moje mane a očekuješ da neko
prihvati tvoje. Sebičan si, je l’ znaš to? I da znaš, ne bi te bilo briga, opet
bih ja bila kriva. Zar nije tako? Glupa sam, loša, najgora... Zar nisam užasna?
Znam da jesam. I biću, uvijek. Ovako „užasne“ osobe se poštuju, cijene, vole –
a ti to nisi umio.
Нема коментара:
Постави коментар