Ne izdajem ovu ljubav

          Bilo me je strah da te izgubim. Nisam te nikad čak ni imala ali sam se bojala. Nisam željela da znam da je kraj nečemu što nikad nije ni postojalo. Zar to može tako? Zar postoji takva ljubav? Ljubav? To "ništa" nazivam ljubavlju. U moju odbranu, bio si mi prijatelj, poznanik - postojao si u mom životu. Postojao si mnogo više nego što misliš! Ljubavi, znaš li da imaš to ime? Znaš li da sam se bojala za tebe? Bojala sam se za sebe, da ću morati da ti budem daleko, da ću imati slobodu da zavolim drugog. Je li tebe bilo strah da me izgubiš? Bojala sam se da izdam ljubav koju sam osjećala prema tebi. A ti? Ti nisi ni znao, nisi ni bio svjestan, nisi ni slutio. Nećeš nikad ni znati, svjesna sam da ne zaslužuješ. Možda jednom opet, u ovom životu, sretnem nekog sa tvojim likom... Nekog ko će u meni probuditi iste one emocije kao i ti, pri prvom susretu. Možda nekad, neko. Čak si mi u snovima, sanjala sam sinoć, bio si u zagrljaju druge, srećan. I ja sam bila srećna zbog tebe! Ali sam umirala po samoj pomisli da sam ja sa drugim. Zašto? Ne znam čemu ova nepotrebna agonija. Zahvalna sam što ljepše dišem pri pomisli na tvoju sreću, ne guši me. Ali ne želim da te izgubim, nikad. Hvala što postojiš... Tu negdje, blizu - nikad bliže i nikad dalje. Ljubavi.

Eh, voljeni moj...

Je l' ti znaš šta mene još uvijek boli?
Je l' znaš šta me ubija i dalje?
Da li znaš kuda me prokleto vode moje misli?
I posle svega? Čak i posle toliko vremena?


Nije te ni briga, znam i to.. Ali izvrištaću to ovdje! Opet bih sa tobom. Sve ponovo. Od početka. Od prvog pogleda do poslednje suze. S V E sa tobom.

Osjećam se kao da si me prokleo, začarao.
Osjećam se kao da ne mogu da se izborim sa željom da ti pošaljem prokletu poruku. I da ti kažem da si đubre. I da ti kažem da želim da odemo na kafu. I da ti mi se obrazi zacrvene i oči zasijaju čim te ugledam. I da ti se bacim u zagrljaj i kažem ti da možemo opet.
Iako znam da tebi nije stalo. Iako znam da bi me opet povrijedio. Iako si loš čovjek.
Mogu protiv svega, ali ne i protiv činjenice da sam prokleto bila tvoja. Da sam se prokleto osjećala kao žena sa tobom. Da si zapalio svaku varnicu u meni. Da sam željela da nikad ne odem iz tvog zagrljaja.
A otrgnula sam se sama. Pobjegla sam od tebe jer sam morala. Ti si me primorao da bježim. Jer nisi bio dobar. Nisi ti dobar ni sad, ali sam jedino tebi pripadala. Najgorem sam se dala. Svoje jadno srce.

I svega sam svjesna. I tvog ega i sebičnosti i nesposobnosti da me potpuno usrećiš ali opet... Opet si tu, prokleto mi živiš u mislima. Sačuvan u uspomenama, ponovo te živim u svojoj tvrdoglavoj glavi, kao crno-bijeli film, kao najljepši film.

Glupa sam, slaba sam, povrijeđena sam... A ti nisi ni "ogreban"

I sve to znam. I opet bih se bacila tebi, da me gaziš, da me mučiš riječima, da me povrijediš svaki put kada urođena ženska slabost bude jača od mog razuma.

* 2

Nemam pravo...

Shvatila sam da i nemam pravo da te krivim. Ti čak i nisi bio moj, nisam te ja grlila i ljubila, ali sam te voljela kao da jesam. Iako sam čekala tvoju poruku, radovala tvom osmijehu i molila se za tvoju sreću, ti nikad nisi bio moj. Izvini što te i dalje volim...

* 1

Posvećeno jednom slabiću...

Svaki dio sebe sam ti predala nadajući se da ćeš ih čuvati, braniti, voljeti... Zašto te plaši kad te neko voli, kad ti vjeruje? Zašto nisi dokazao da si bio vrijedan toga? Baš naprotiv, pokazao si da nisi dovoljno jak za sve to. Ti si kukavica. 

Odbijam prazne riječi

Pitam se da li ti je nekad žao? 

Da li si svjestan šta si izgubio?

Znaš li koga si prokockao? 

Zar je bilo toliko mučno uraditi stvar il’ dvije, da nekom pokažeš da ti je zaista stalo? Jesi li morao da samo govoriš? Zar si morao da me uporno ubjeđuješ u nešto čega nema? Ne, nisam ja vjerovala riječima. Nisam vjerovala ni djelima, jer nije ih ni bilo. Prazne riječi, prazne emocije, prazno srce - savršeno si opisan. Svaku ti manu znam, svaku sam prigrlila, svaku sam htjela da prihvatim, da svaku pozlatim i prilagodim svojima. Problem je u tome što ti ne tolerišeš moje mane a očekuješ da neko prihvati tvoje. Sebičan si, je l’ znaš to? I da znaš, ne bi te bilo briga, opet bih ja bila kriva. Zar nije tako? Glupa sam, loša, najgora... Zar nisam užasna? Znam da jesam. I biću, uvijek. Ovako „užasne“ osobe se poštuju, cijene, vole – a ti to nisi umio. 

Srećno sa njom. 

Direktno iz povrijeđenog srca...

I

Od svake pomisli mi se stegne srce, svaka mi vraća isti osjećaj.

Nije bilo do mene, zar ne?

Da sam ja birala, nikad te ne bih predala prošlosti, da je bilo do mene bio bi moj.

Sada ne bih prokleto trošila papir na prazne riječi već bih tebi govorila.

Pričala bih ti o svojim snovima, mislima, skrivenim željama, voljela bih te cijelim svojim bićem. 

Da je sada do mene, grlio bi me. Rekao bi mi da žališ svaki momenat koji smo proveli razdvojeni.

Ljubio bi me. Šaputao bi mi koliko voliš što sam  tu.

Volio bi me. Bili bismo srećni zajedno.

Ja nisam birala. 

I na kraju, šta god da kažem malo je. 

II

Davno sam sebi priznala da si jedini koji je zaista bio bitan. 

Jedini koji je u meni probudio toliko jake emocije, one koje nisam osjetila nikad prije.

Bilo bi ljepše da si ti bolji čovjek, osoba… Onda bih imala razloga da ti i priznam sve

Ovako sam sve to zadržala za sebe jer ne bi umio da cijeniš

Ne bi mogao da se snađes sa svim tim emocijama. Ti to ne razumiješ, ne poznaješ to…

To bi za tebe bile samo riječi

A meni su bile mnogo više… Meni je to bio cijeli univerzum koji sam ti poklonila, usmjerila ka tebi

Budi miran dušo, voljeće te mnoge druge.

III

Voljela bih da sva ova priča o nama ima smisla

To je samo moja priča, istina… Samo ja i moje srce u koje sam pustila tebe i tvoj duh

Ne znam zašto sad uopšte pokrećem svu ovu priču

Istina je da smo oboje kasno shvatili… Ti si kasno shvatio da sam jedina za koju si trebao da se boriš; sa druge strane sam ja kasno shvatila da se nisam dovoljno čuvala i da mi je previše stalo

Posle je već bilo prekasno za ispravljanje bilo čega

Pustili smo jedno drugo

Boljelo je, ali mi je i drago… Nisi ti dobar za mene, nisi ti dobar ni za koga

Ali sam se zbog tebe nekad osjećala življom nego inače, po tome te i pamtim

IV

Jednom davno sam se osjećala voljenom

Osjećala sam se kao žena koja je konačno dobila zasluženu ljubav

Bila je to savršena iluzija, zamalo da povjerujem

Šteta je što ti tako zavaraš svaku, svakog… Malo voliš pa malo ne

Drago mi je što se zabavljaš, nemoj da se ljutiš što sam se branila

Izvini što sam neplanirano otišla… Pokupila svaki dio svoga srca i otišla, na vrijeme pobjegla

Teško je bilo tada. I sada čim se prisjetim

Ali pozdravljam tvoju slobodu da se igraš sa tuđim osjećanjima

Loše je to što će ti se isto to vratiti jednom

V

Vidiš, sad je gotovo... Zauvijek

Nazvala bih te najljepšom i najtežom uspomenom

Dušo, pogledaj u nebo i zahvali se što si jednom bio voljen ovoliko!

Imao si ono što mnogi samo sanjaju, sklopi oči i budi srećan u moje ime

Nestaje mi riječi koje bih ti posvetila, izgleda da sam se konačno istrgla iz kandži prošlosti koju dijelim sa tobom... Ja sam srećna. 

Najveća žudnja mlade žene

    ...

     Možda nikad neću imati hrabrosti da izgovorim neke riječi... Kako god bilo, one ostaju u meni. Postoje kao jedna surova istina o mom biću, o meni. Vidiš, stranče, ja volim filmski. Ja žudim da budem filmski voljena. Onako iskreno, snažno, brutalno. Da svakog dana znaš da si voljen, da nikad ne zaboraviš. Da dam svaki atom svoje snage da to nikad ne zaboraviš!

     Probudila bih u tebi želju da jednu ženu učiniš srećnom. Voljećeš što sam ta žena upravo ja. Nikada ti ne bih obećala da ću biti savršena ili bilo šta slično, već da ću biti ja. Samo ja, bez pretvaranja. A lijepo bi bilo da me zavoliš, onako istinski i duboko. Lijepo bi bilo da poželiš da me imaš zauvijek.

     Savršeno bi bilo da smo oboje apsolutno nesavršeni, skroz čudni ljudi, malo otkačeni. Da imamo sasvim različite ličnosti koje se upotpunjuju i podržavaju jedno drugo.

      Je l' možeš da zamisliš koliko bismo bili srećni?