субота, 26. август 2017.

Bježim


Slučajno naiđem na link te pjesme i odbijam da uđem i ne želim da pročitam i ne želim da čitam dalje i opet u krug. 
Ta pjesma je divna. 
Ona ima emociju. 
Od nje mi se plače. 
Kaže jedno, ja čitam drugo i osjećam nešto neodređeno. 
A od toga i bježim. 

Bježim od sve te poezije koja mi vrišti u lice. Govori mi svu istinu ovog života. Podsjeća me na sve što je bilo, što jeste i što je samo u mojoj zamišljenoj glavi. 
Stvaraju moju poeziju, u mojim mislima. Mole me da ja izvrištim sve te glupe riječi tako glupo poslagane i natrpane 
jedna pored druge ili 
jedna 
ispod 
druge.
Sa rečenicama i zarezima i uzvičnicima i znakovima pitanja. 

Kome to i treba!?

O čemu da pišem a da već o tome nisam pisala milion puta? Čega da se sjetim sad kad se ionako svega toga prisjećam redovno
uveče
prije nego sklopim oči 

utonem u san
ili
kad mi se ne uči
ili 
kad čujem neku pjesmu
onu pjesmu?

Rado bih sam pisala o tome šta je bilo, šta je sad i šta bih voljela da bude.
I o tome kako bih nekoga uzela zauvijek za sebe.
I kako bih zauvijek otišla. Ne bih pobjegla već bih raširila svoja krila.
Pomenula bih i sva ona razočaranja. 
Onda bih se prisjetila onih momenata kad nisam uspjela, kad sam omanula. 
Likovala bih zbog svih neočekivanih i očekivanih uspjeha.
I bila bih srećna zbog divnih ljudi koje imam.
I rastužila bih se zbog onih koje sam izgubila ili prokockala, i onih koji su mene odbacili. 
Vjerovatno bih se ubijala mislima o tome šta me sjutra čeka i da li sam spremna. 

A onda bi stvarno počelo da me boli. Bilo bi me strah. Možda bih i zaplakala. 
Zato ne želim poeziju. Od toga bježim. 

субота, 12. август 2017.

Nemoj da me pitaš


Ne pitaj me zašto pišem. Ne gledaj me tako prezrivo dok se ja gubim u riječima koje nasumično prodiru iz pokreta mojih prstiju, koje nekontrolisano žude da budu zabilježene negdje i da ostave neizbrisiv trag. Eto to radim. Eto tako provodim svoja popodneva i svoje noći, one prelijepe kišne noći koje ne želim da protraćim spavajući već uživajući u svježini, promjeni, pokretu. 

Ne pitaj me zašto sam cvijeće stavila u staklenoj vazi. Ne gledaj u tu zemlju kao u izvor prljavštine, crva, bakterija. Ta zemlja je jednako lijepa kao i to cvijeće koje raste iz nje. Jer da nema te zemlje ne bi bilo ni tog cvijeta. Ta neraskidiva veza koja postoji između zemlje i cvijeta je jednako lijepa i vrijedna kao veza između majke i djeteta. Ne traži grešku ili nepravilnost u tome. 

Ne pitaj me zašto sanjam otvorenih očiju. Ljepotu ne stvaram sama već je svemu oko sebe nalazim. Taj zid, koji je tebi samo zid, je meni zaštita od previše vjetra, previše snijega, previše sunca, previše svega. Taj prozor me štiti od previše kiše ali mi dozvoljava da uživam u pogledu, u živosti prizora. 

Oh ti čovječe koji svemu tražiš manu, grešku, besmisao. Koji ne tražiš i ne vidiš sreću. Ti koji živiš neživim životom... Mani me se. Ja sam zamišljeni slobodnjak. 

понедељак, 7. август 2017.

Nemoj sa mnom

Ne pokušavaj sa mnom
sa mnom ti neće ići
primaći ćeš se ali ću ja koraknuti najmanje tri metra unazad 
vratiću se svojim filmovima i knjigama 
o srećnom kraju i sreći bez previše cimanja
mada je ni tamo više nema, samo u mojoj glavi
Ako mi se primakneš ja ću se odmaći nesvjesno
moja neispijena kafa me čeka
da je sama ispijem, gorku, nikakvu
Otići ću da lažem da sam jaka 
i da mogu sama
i da želim to, tako...
Pobjeći ću da zagrlim ćebe i ona tri jastuka u krevetu
kao da će me oni zagrijati
i hoće, ali ne onako fino
Onda ću da odem u biblioteku i učim
i tri sata ću biti sama
razmišljaću o ljudima koji sjede tu, uče a onda idu nekom u zagrljaj
a ja ću razmišljati o tome koju kutiju cigara sledeću da uzmem
da probam...
Otrčaću do prodavnice za žvake
i uzeću najljuće, da mi sprže jezik
A uveče ću pišem
da vječno trošim papire, mastila, osjećanja
da traćim sve to
zajedno sa vremenom koje trči
dok ja stojim u mjestu
dok ja ne dozvoljavam sebi da mrdnem sa mrtve tačke
I čitaću svoje spise i sjećaću se onih bezbroj likova kojima su posvećeni 
i tome kako su možda mogli da budu bitni 
ali nisam dala priliku ni njima ni sebi
ali to i nije o njima, već o meni
o mom propadanju i mojim bolesnim fikcijama
koje odbijam da odbacim i promijenim nešto
i opet ću pisati, pisati, vječno patetisati o tome
i svemu ostalom
Tako ću da se ponašam i da živim
moje društvo je i naviklo na to 
više ni ne pitaju
A onda ću opet da se zatvorim u sobu i gledam filmove u kojima je ljubav,
u kojima je ljubav tako divna
čarobna
jednostavna
bezbrižna
uzbudljiva
ispunjujuća
vječna. 
A onda ću da skontam da i nije
ali mene film ne dotiče
već svi oni koji su mogli da mi dočaraju tu ljubav
ali im nisam dala šansu
jer me strah 
jer sam uplašena
jer sam prokleta 
kukavica
Mogla bih i od svog života da odustanem ali ne i od ubjeđenja da me ljudi jure da bi me povrijedili
Kao da mi svi prilaze da bi me gazili
Sve mogu sem da taj film izbacim iz svoje glave 
Tu glupost
Prokletstvo onih koji su jednom bili prokleto povrijeđeni! 

недеља, 6. август 2017.

Laž

Vjerovaću da je sve okej. 
Želim da mislim da si bio za mene i da smo oboje bili dovoljno jaki da se izborimo ZA NAS. 
Smatraću te velikim uspjehom i predivnom uspomenom. 
Sjećaću se da smo se sa uživanjem borili za nas, da smo sa uživanjem prebrodili sve prepreke koje su nam bile na putu. 

Misliću o tebi kao o nekom ko je umio sa mnom, ko me je razumio. 
Prisjećaću te se kao velike pobjede, prelijepog iskustva i čarobne uspomene. 
Govoriću sebi da si bio za mene, da si grlio svaku moju manu, da si popravljao moje pukotine, da si liječio moje rane.
Ubjeđivaću sebe da smo imali divnu prošlost, divno vrijeme provedeno zajedno – u smijehu, sreći, čaroliji. 

Vjerovaću da si me čuvao, da si umio da mi obrišeš suze i nikad izazoveš ni najmanju bol, patnju u meni. 
Trudiću se da pobjegnem od surove istine. 
Lagaću sebe da si moj uspjeh, zahvaljujući kom sam pobijedila svoj najveći strah; lagaću da je vrijedilo što sam pobijedila sebe kako bih bila srećna sa tobom. 

Izvrnuću stvarnost.
  


A i šta ću drugo? 
Ja sam te birala, ja sam te uzela, ja imala. 
Bio si moj izbor, najveći i najskuplji.
Vjerovaću da si svega i bio vrijedan.